Posveta kapele u "Kući Djeteta Isusa" 
 
  Nakon šestodnevnih duhovnih vježbi koje je su bile pod vodstvom p. Zdravka Barića, monfortanca, a na kojima su se duhovno pripremale za slavlje svojih jubileja sestre svečarice, uoči blagdana Velike Gospe u Livnu u „Kući Djeteta Isusa“, duhovnom centru Služavki Malog Isusa splitske provincije sv. Josipa, svečanu koncelebriranu sv. Misu koja je započela u 10.30 sati predvodio je Mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki. Na ovom euharistijskom slavlju bilo je prisutno preko dvadeset svećenika koji su došli iz banjalučke biskupije, splitsko-makarske nadbiskupije, zadarske nadbiskupije, zagrebačke nadbiskupije, te i iz Italije p. Maurizzio Annoni, kapucin. Preko sv. Mise Sestre Služavke Malog Isusa provincije sv. Josipa imale su obnovu zavjeta i zahvalu Bogu za 25, 50 i 70 godina zavjeta. Mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki, posvetio je, blagoslovio i otvorio Kapelicu i kuću 3 „Djeteta Isusa“.

Svečanom procesijom ušlo se u novu kapelu, koja je bila prepuna sestara, svećenika i dragih prijatelja ove kuće. Na samom početku misnog slavlja provincijalka s. Sandra Midenjak pozdravila je Mons. dr. Franju Komarica, braću svećenike i bogoslove, sestre svečarice, te sve ostale prisutne i istakla kolika je radost sestara ove Provincije danas kada se posvećuje kapela, blagoslivlje nova kuća duhovnog centra i sestre slave svoje zavjete. Svima je izrazila dobrodošlicu u duhovnom centru „Kući Djeteta Isusa“.

Mons. dr. Franjo Komarica je na ovaj pozdrav i izraz dobrodošlice rekao kako je ovo je dan što nam ga darovao Gospodin Bog i moramo se radovati, te je istaknuo kako je Božja providnost da sestre Služavke Malog Isua dođu u ovaj kraj i zahvalio sestrama što su ovoj mjesnoj Crkvi i ovom narodu na raspolaganju.

Slijedio je blagoslov vode i dok je biskup Komarica blagoslivljao sve prisutne, sestarski zbor predvođen s. Dulcelinom Plavša pjevao je „Vidjeh vodu“, a na orguljama je pratio prof. Mirko Jankov, PMI.

U uvodnom dijelu dio obreda zavjetovanja provincijalka s. Sandra Midenjak proziva sestre svečarice, a one odgovaraju „Evo me Gospodine, pozvao si me“. Ove godine sestre svečarice su: S. M.MATEA KRSTIČEVIĆ koja obnavlja privremene zavjete, S. M. MIRJANA ROJNICA i S. M. ANKA KRISTIĆ koje zahvaljuju Bogu za 25 godina zavjeta, S. M. VATROSLAVA DUGANDŽIĆ, S. M. GORDIJANA LOVRIĆ, S. M. SERVACIJA MATELJAN, S. M. KREŠIMIRA MILOLAŽA, S. M. GONZAGA MUŠTERIĆ, S. M. EMERITA ŠUŠNJARA i S. M. LUKRECIJA ŽAPER koje zahvaljuju Bogu za 50 godina zavjeta i S. M. ROZAMUNDA VUKAS koja zahvaljuje Bogu za 70 godina zavjeta.

U prigodnoj homiliji Mons. Komarica je istaknuo kako je danas doista izvanredan svečani dan za provinciju sv. Josipa – Družbe sestara Služavki Malog Isusa, sestre jubilarke,  sestru koja obnavlja zavjete, sve nas nazočne, te za mnoge koji će se okoristiti ovim Božjim darom novog zdanja redovničke zajednice SMI. U ovom slavlju slave se tako četiri važna događaja: Posveta oltara, blagoslov ove kapele i kuće susreta, Obnavljanje privremenih redovničkih zavjeta i zahvaljivanje Bogu za 25, 50 i 70 godina redovničkog života.

Mons. Komarica je rekao kako su od najstarijih vremena kršćani podizali stalan oltar – kao žrtvenik, na kojem se u slavlju euharistije uprisutnjuje žrtva križa sve dok Krist ponovno ne dođe i kao STOL oko kojeg se okupljaju članovi Crkve da hvale Boga i blaguju Tijelo Kristovo.

Nadalje, istaknuo je kako je po promisli Božjoj sagrađena je ova kuća njemu drage  Družbe, Družbe koja je djelo Božjeg milosrđa za ovo podneblje. Krist je Osnivač Družbe i On je po  Njegovom vjernom sluzi nadb. Josipu Stadleru ostvario i ostvaruje divna djela i u našem narodu i ovoj zemlji, kao i susjednoj Hrvatskoj, ali i drugdje. Tko ozbiljno računa s Kristom, taj mora biti vjerodostojan Njegov suradnik – mora biti graditelj Božjeg Kraljevstva – Božje istine, milosrđa, dobrote i ljubavi i trajnog mira među ljudima – ako se uspostavi mir s Bogom, imat će se mir i u vlastitom srcu i moći će se izgrađivati istiniti mir i sloga među ljudima. Mons. Komarica je naglasio kako upravo zato trebaju ovakve kuće, i kako u ovom gradu treba graditelja, činitelja dobra i mira! 

U daljnjem govoru, Mons. Kmarica se razmišljajući o evanđeoskom tekstu osvrnuo na pitanje o najvećoj zapovijedi, o najtežem propisu iz knjige Zakona koje je ozbiljno Isusu postavljeno. Isus odgovara izdvajajući dvije zapovijedi, dva propisa koji se inače nalaze na odvojenim mjestima u knjizi Zakona i – što je zapravo začuđujuće – spaja ih zajedno. To su zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Istaknuo je kako treba nadodati da se zapovijed ljubavi prema bližnjemu nalazi na prilično neupadljivom mjestu, a zapovijed ljubavi prema Bogu naprotiv na posebno istaknutom. Isus ipak ove dvije zapovijedi spaja i tako spojene ih stavlja od sada kao najveću zapovijed, najveći propis i to Božji najveći propis. To je izvanredna, nova nauka, koja čovjeka pojedinca čini daleko slobodnijim! Ali i mnogo odgovornijim pred Bogom.

Mons. Komarica naglašava:“ Prisjetimo se, ono što je u izvješću evanđelista Mateja Isus već rekao u svom poznatom Govoru na Gori (usp. Mt 5-7) u ovoj prigodi on još jednom vrlo jasno ističe. Korijen i cilj svega djelovanja čovjekova, treba biti ljubav. Čovjek nije stvoren samo da se svim srcem Bogu pokorava, nego da ga kao svog dobrog Oca voli, ljubi. Tek kroz ljubav se pravo ostvaruje i poslušnost. Bog nas ne treba kao ustrašene,  pokorne robove, nego kao slobodnu, radosnu svoju djecu, svoje sinove i kćeri. Zato bi naša ljubav prema Bogu trebala biti korijen i temelj našeg života, naše pobožnosti, našeg ponašanja i djelovanja – i kao kršćani i još više kao Bogu posvećenih osoba u redovničkom odn. svećeničkom staležu.

Iz istog korijena, istog temelja treba izrasti i naša ljubav prema bližnjemu. Pri tome treba dakako imati na umu – a to mi znademo iz svetopismskih mjesta – da taj „bližnji“ nije samo moj ukućanin, samo pripadnik moje redovničke zajednice, moga naroda, kao što se to nekad mislilo ( a ima i danas primjera da se tako ne samo misli, nego i ponaša) nego je to svaki čovjek. Ljubav Isusova sljedbenika ne smije nigdje postaviti sebi prepreke, jer je njezin uzor ljubav Nebeskog Oca, koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (5,45). I za odnos prema drugome, prema bližnjemu vrijedi da ljubav treba biti ona jezgra, srčika, snaga koja je kadra i oživjeti i uzdržavati sve međusobne veze među ljudima. Ljubavlju treba život i oblikovati i međusobno povezivati u dragocjeno zajedništvo, jedinstvo. Za svakog vjerodostojnog Kristovog sljedbenika dolazi -  prije svih drugih obveza, propisa i zapovijedi – pitanje njegova odnosa prema Bogu i prema bližnjemu. Zato, ako netko ne zna što treba činiti u konkretnom slučaju, tj. što je volja Božja, onda neka se upita kakav mu je odnos prema ovoj najvećoj zapovijedi.“ 

Spominjući Sl. B. Josipa Stadlera, istaknuo je kako se on trudio živjeti ove zapovijedi, te bio je blagoslovljen i bio je blagoslov. Bio je vjerodostojni Kristov sljedbenik i suradnik, neumorni apostol ljubavi Presvetog Isusova Srca, Zaljubljenik u Isusa Krista – i Malog i velikog i na križu raspetog i Uskrslog, te je gajio pobožnosti – prema oltarskom sakramentu, Srcu Isusovu, Presvetoj Djevici i Sv. Josipu. Mons. Komarica je zahvalio Bogu za njegov sveti život, osobito za njegovo posebno djelo Družbu sestara SMI. 

Mons. Komarica se nakraju obratio i sestrama svečaricama: „Draga sestro juniorko i sestre jubilarke – Vama danas od srca zahvaljuje Crkva za Vašu spremnost da služite Kristu i Vašu vjernost Kristu. Vi ste, drage i poštovane sestre prije 25, 50 i 70 godina prepoznali Božji poziv i odlučili da mu se odazovete. Vi ste Kristu povjerovale, dale Mu se posve na raspolaganje, svjesne da On ne treba navijača, ni promatrača, ni polovičnjaka, ni zabušanata, nego vjernih i neumornih suradnika. Prolazile su godine i desetljeća Vašeg ustrajnog odazivanja na nove zadaće i u novim sredinama, a Vi ste, potpomagane Njegovom utjehom i snagom, koja se često očitovala i preko Vaših redovničkih poglavarica i drugih, braće i sestara, ustrajavali i ustrajali. Kao i kod svakog čovjeka, bilo je, možda i u Vašem životu trenutaka Vašeg osobnog Getsemanija, ali Vi ste i tu zajedno s Kristom ponavljali: Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude! – Razumljivo je također, da sada, Vaše tjelesne snage pomalo malakšu, a i onaj nekadašnji Vaš mladenački idealizam nije tako izražajan. Ali Vi ostajete vjerne Kristu u duhu Evanđelja i Vaših redovničkih Konstitucija i takve želite ustrajati do smrti. To također očekuje od Vas i Bog, koji Vas je pozvao na ovakvu izabranu životnu stazu i koji Vam trajno garantira svoju vjernost, a očekuje i Vaša redovnička zajednica i naša domovinska Crkva, koja Vam zahvaljuje za Vaše vjerno i požrtvovno služenje, te moli za Vas Božju pomoć i zaštitu, te zagovor Presvete Djevice, te Vašeg Svetog Utemeljitelja. 

Drage sestre i braćo, Isus i nas danas – na ovaj svečani dan – potiče da molimo Gospodara žetve da pošalje nove radnike u svoju žetvu (usp. Mt 9,35-38), kako smo čuli u odlomku Matejevog evanđelja. Očito je to itekako Isusu važno, da Mu nebeski Otac dadne i danas, iz redova Njegove Crkve u našim biskupijama – novih, spremnih, vjerodostojnih suradnika i suradnica! Mi smo svi pozvani i prozvani – ne samo moliti, nego i djelovati da se ta Isusova želja ispuni. A to će se djelovanje najbolje očitovati kroz naše vjerodostojno kršćansko, svećeničko, redovničko življenje. Radi se, dakle, o ispravno shvaćenom duhu kršćanskom, duhu svećeništva i duhu redovništva! – Pozivam vas da za taj duh molimo danas, i ne samo danas! Molimo s vjerom da nas Bog želi uslišati! Neka Mu je slava i hvala za sva dobročinstva, koja je udijelio našim svečaricama i cijeloj našoj domovinskoj Crkvi. Amen.“ 

Nakon homilije slijedilo je pjevanje litanija svih sveti. Litanije je pjevao don Josip Dukić, ravnatelj klasične nadbiskupijske gimnazije „don Frane Bulić“ u Splitu. 

 Nakon litanija Mons. Komarica je pomazao i posvetio oltar. U oltar su  stavljene relikvije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Prije samog stavljanja relikvija, Povelju o relikvijama potpisali su Mons. Franjo Komarica, banjalučki biskup, provincijalka s. Sandra Midenjak i s.  Salutarija Đula kućna predstojnica i provincijalna ekonoma.

 

Slijedila je obnova zavjeta - s.M. Matea Krstičević obnovila je svoje redovničke zavjete na godinu dana. Dok je sestarski zbor pjevao „Gdje je ljubav prijateljstvo“, Mons. Komarica je u pratnji provincijalke s. Sandre Midenjak i kućne predstojnice s. Salutarija Đula, bagoslovio kuću.  

Misne darove, koje je pripremila i aranžirala s. Dolores Brkić, su prinijele s. Mirjana Rojnica, s. Anka Kristić i s. Matea Krstičević, a za to vrijeme su s. Dulcelina Plavša i s. Marinela Delonga u pratnji sestarskog zbora otpjevale pjesmu Blagoslovi Gospode. 

Poslije popričesne molitve sestre jubilarke su zahvalile Bogu za svoje služenje tijekom 25, 50 i 70 godina redovničkog života. Ovo su za sve prisutne bili posebni trenuci, a za sestre jubilarke veliko uzbuđenje, što se dalo i primjetiti. Na kraju ovog svečanog slavlja zajedno smo pjesmom zahvalili Bogu pjevajući Tebe Boga hvalimo i Himnu Družbe sestara Služavki Malog Isusa.  

Nahranivši se Tijelom i Riječju Božjom, druženje se nastavilo za zajedničkim stolom uz bratsku riječ i pjesmu. U ovom dijelu provincijalka s. Sandra Midenjak uputila je još jednom svoj izraz dobrodošlice i zahvale nazočnima: Mnogopoštovani oče biskupe Franjo, poštovana braćo svećenici, poštovani gosti i uzvanici, drage sestre, drage svečarice jubilarke! Dva su razloga da smo se danas okupili u ovoj svečanoj atmosferi. Jedan je – proslava redovničkih jubileja naših sestara: 25. obljetnica, 50. obljetnica  i 70. obljetnica zavjeta, i obnova redovničkih zavjeta. Drugi razlog našeg današnjeg slavlja jest – posveta kapele i blagoslov kuće. Kad smo se 10. 10. 2000. prvi put našle na ovom posjedu i upoznale se s našom dobročiniteljicom Vojom Kajić, nismo ni slutile koju ulogu će ovaj prostor imati i za nas i za druge. Naša Voja nam je velikodušno darovala sve što je ovdje posjedovala: svoju kuću, stojnu i gospodarsku i okućnicu. Ponovo joj od srca izričemo svoju zahvalnost. To je za nas Služavke malog Isusa, posebno tadašnju upravu, bio izazov na razmišljanje što Isus od nas sada ovdje želi? Zašto nam se daje i čemu ovo treba služiti? Kroz molitvu i razgovor polako smo otkrivale što Isus želi i koje su potrebe ovog vremena i naše potrebe u današnjem vremenu. Božju darovanost u ljepoti ovog kraja, posebno ovim prostorima uz rijeku Žabljak, mislile smo da ćemo najbolje upotrijebiti ako ovdje uredimo prostor za duhovnu obnovu i odmor za sestre u njihovim duhovnim i tjelesnim potrebama. I s tim smo počele. Međutim, s vremenom se uvidjela potreba za većim prostorom, koji bi bio otvoren i za potrebe drugih koji ovdje žele naći duhovnu okrepu, i u susretu s Bogom i ljepotom okoliša obnoviti svoje duhovne snage. Zato je ovo naraslo u duhovni centar – da u njemu duhovno poraste tkogod u njega dođe u i njemu se zaustavi. Najljepše što se ovdje dogodilo jest to što se sam Isus ovdje nastanio, u kapelici Malog Isusa u kojoj mnogi u tišini i molitvi nalaze utjehu i ohrabrenje u susretu s Njim. Danas imamo radost posvećenja ove prekrasne velike kapele.  Zahvaljujem Svevišnjem što nam je providio ovaj prekrasni dio zemlje u Bosni u kojoj smo nikle. Zahvaljujem našoj dragoj Vojislavi Kaić što je nadahnuće Božje o darivanju provela u djelo. Zahvaljujem s. Salutariji koja je svojim umijećem i požrtvovnošću sve ovo pretvorila u ovu prekrasnu cjelinu zdanja i okoliša u kojem sve odiše ljepotom sklada, u kojoj na poseban način dominira sklad i uzvišenost prostora u kojima stanuje Isus u dvije kapelice. 

U ovoj prigodi posvete kapelice i slavlja redovničkih jubileja od srca pozdravljam mons. Franju Komarica, biskupa banjalučkog, predvoditelja današnjeg slavlja. Znamo da se iskreno radujete. Ostvarila se Vaša Želja: Mali Isus je „preplivao“ Vrbas! Hvala Vam što ste danas s nama u ovoj našoj zajedničkoj radosti i zahvalnosti Bogu. Dobro nam došli, danas i inače!

Bez naših vjernih dobročinitelja teško bi se ovo ostvarilo. Stadler nam je ostavio u amanet vjeru u providnost Božju. I nikada nas nije napustila brižna Očeva ruka. I ovaj duhovni centar je dokaz Njegove brižne ljubavi. 

U duhu te Božje providnosti od srca pozdravljam dragog p. Maurizia, kapucina iz Italije, provjerenog prijatelja Malog Isusa i Njegovih služavki i velikog našeg dobročinitelja. Hvala Vam p. Maurizio za veliku pomoć i podršku i hvala Vam što ste došli da s nama podijelite ovu radost.

Od srca pozdravljam fra Antu Logaru, kapucina, provincijala provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Darovao nam je i moći sv. Leopolda Bogdana Mandića koje su položene u oltar. Hvala fra Ante za doprinos Vaše provincije u uređenju i dovršenju i kapele i kuće i okoliša. Od srca pozdravljam fra Juru Šarćevića, također kapucina, definitora u vrhovnoj upravi oo. Kapucina. 

Hvala svima koji su na bilo koji način, u novcu, materijalu ili na drugi način pomogli da se dovrši ovaj duhovni centar „Kuća Djeteta Isusa“.  

Pozdravljam čelne ljude grada Livna i raznih institucija grada Livna.

Pozdravljam sve izvođače radova koji su odgovorno radili posao koji im je dodijeljen i povjeren.

Srdačno pozdravljam izaslanicu naše časne Majke, savjetnicu u vijeću Vrhovne uprave – s. Mariju Banić. Dobro nam došla s. Marija! 

Srdačno pozdravljam sve drage goste i uzvanike: sve svećenike, sve sestre, i sve, sve koji ste danas došli da zajedno s nama zahvalite Gospodinu za ovo lijepo djelo na slavu Božju i raste Njegove djece. 

I na kraju, pozdravljam p. Zdravka, voditelja Duhovnih vježbi i pozdravljam sve naše svečarice, naše jubilarke: s. Rozamundu (70), s Vatroslavu, s. Emeritu, s. Servaciju, s. Lukreciju, s. Gordijanu, s. Gonzagu, s. Krešimiru (50), s. Mirjanu, s. Anku (25) i najmlađu s. Mateju (obnova) – i od srca čestitam vaše jubileje, dijamantni, zlatni, srebrni i obnovu zavjeta. U ovu posvetu kapele lijepo se uklapa posveta vaših života i predanja Isusu kojemu sve ovo smjera i u kojemu jedino sve ima svoj smisao. Hvala vam sestre za vaše svjedočenje ustrajnog služenja Isusu kroz tolike godine života, kad je to bilo zgodno i kad nije bilo zgodno. Od srca vam čestitam i želim, kako ste Mu i obećale, da Mu budete vjerne u ljubavi i služenju do kraja svoga života. 

Od srca pozdravljam vašu rodbinu i prijatelje koji su došli da se s vama raduju i zahvale Gospodinu za vaše posvećene živote. Još jednom pozdrav svima i srdačna dobrodošlica svima, baš svima, uz naš dragi poklik: ŽIVIO MALI ISUS!

s. Sandra Midenjak, provincijalna glavarica 

POST ZA PRIJATELJE MALOG ISUSA

LIVNO, 5. ožujka 2012. U Kući Djeteta Isusa u Livnu imali smo korizmenu duhovnu obnovu. Tema našeg susreta bila je: I Prijatelji maloga Isusa znaju postiti.Početak je bio u kapelici gdje smo promatrajući reljef dječaka Isusa naše dobi, molili, pjevali i razmišljali.Na kraju molitvenog dijela svatko je došao pred oltar, upalio malu svijeću na velikoj ljubičastoj svijeći koja je gorjela pred oltarom te iz košarice uzeo ljubičasti papirić na kojem je pisala izreka SB Josipa Stadlera. Zatim smo stavili svoju svjećicu na oltar, pročitali poticaj o postu izgovarajući svoje ime i poljubili križ. Svi ostali su izgovarali: Amen! Bilo je to veoma uzbudljivo. Činilo nam se da je baš svakoga došao post koji mu je potreban. Svatko je svoj papirić spremio u džep i odlučili smo da ćemo se svako jutro prisjetiti toga i svaku večer se ispitati jesmo li zaista danas postili.  

 FOTO  ALBUM 

 


Evo nekoliko primjera:

 Posti od lijenosti ( na pr. Ivana) i savjesno obavljaj svoje dužnosti. 
 Posti od gunđanja ...........i budi zahvalan za kruh svagdanji.
 Posti od nepotrebnih riječi...... i pažljivo slušaj druge
 Posti od nebrige......... i pokušaj razumjeti roditelje.
 Posti od izbirljivosti......... i misli na one koji su danas gladni
  Drugi dio proveli smo u dvorani gdje smo imali mali korizmeni kviz u kojem je sudjelovalo 7 dobrovoljaca. Bilo je i pobjednika. Zatim smo imali zajedničke igre. Najzanimljivije je bilo traženje blaga. Podijelili smo se u dvije grupe: plavi su papir tražili dječaci, a rozi djevojčice. Blago je bilo dobro skriveno i trebalo je proći dalek put do njega. Ipak su dječaci bili spretniji i pronašli ga, a onda podijelili sa svima. 

Treći dio našeg susreta bila je radionica u kojoj smo izrađivali košarice, zečiće i slične uskrsne ukrase. Bilo nas je dvadeset sudionika. Već je pao mrak kad smo se rastali i poželjeli smo opet biti zajedno.                                                                                                                                  Antea Konta 6. raz. Livno
PRIKAZANJE U HRAMU (Luka 2, 22-40)
  LIVNO 03. i 04.ožujka 2012. god.

Duhovna obnova za bračne parove koja je bila najavljena u veljači, nije se mogla održati zbog vremenskih prilika, ali nas je zato Gospodin ovog vikenda podario prekrasnim zimskim danima u kojima smo u razmišljanju, druženju i međusobnom obogaćivanju mogli uživati u ljepoti livanjskog kraja i onome što nam pruža Kuća Djeteta Isusa. Osam bračnih parova iz Metkovića, Brela, Trilja (Košuta) i Livna povuklo se iz svoje svakodnevnice i odlučilo s nama provesti ovaj vikend razmišljajući o biblijskom tekstu „Prikazanju u hramu“ (Lk 2,22-40), a na osnovu njega o „Prikazanju u braku“ i „Komunikaciji u braku“. Duhovnu obnovu su pripremile s. Kristina Španjić, s. Matea Periši s. Jelena Marević. 

Susret je započeo upoznavanjem s Božjom Riječi koja nam se svakodnevno prikazuje i želi ući u naš život, a zatim su se bračni parovi predstavili međusobno. Bilo je jako zanimljivo čuti kako žena predstavlja svoga muža, a muž ženu. Nakon upoznavanja, razmišljali smo o Riječi Božjoj, o osobama koje se susreću s Bogom i slave Ga, ali i njihovom međusobnom susretu.

Govoreći o Josipu i Mariji koji donose Isusa, vidjeli smo kako oni: 

 

  • Ispunjaju Zakon:
  • daju Isusu Ime
  • nose Ga u hram
  • prikazuju Ga Gospodinu
  • prinose žrtvu
  • Uprinosu žrtve očituje se njihov status “dvije grlice ili dva golubića” – ne stide se svog siromaštva.
  • Ne predstavlja im problem što tako malo prinose, iako znaju da donose Mesiju u hram.
  • Oni žive u svojoj svakodnevnici, prihvaćaju je i dozvolili su Bogu da On uđe u nju.
  • Isus je postao centar njihovog života i zato nije bitno materijalno siromaštvo.
  • Ispunjaju Zakon, ali nisu opterećeni jer znaju vrijednost “Božjeg dara” koji nose u hram.
  • Nakon Šimunovih riječi “divili su se” onom što je rečeno o “njihovu” djetetu.
  • Od početka im je bilo teško: neobična trudnoća, prihvaćanje braka, rođenje u štali “jer nije bilo mjesta”, bijeg u Egipat – sve su to prošli, a sada netko za “njihovo dijete” kaže da je “svijetlo na prosvjetljenje naroda”.
  • Ne može se sakriti radost, Šimun i njih blagoslivlja, iako tada Mariji izriče teške riječi kako će joj “mač boli probosti dušu”. No, u radosti i blagoslovu čovjek lakše prihvaća i težinu života.
Dionici susreta u hramu – Bog i najbolje od čovječanstva: starac Šimun (pravedan, bogobojazan) i proročica Ana (živi u Hramu, posti i moli)

 

Zašto oni? – Prihvaćaju unutarnje poticaje Boga. Prihvaćaju i raduju se u ispunjenju iščekivanja susreta s Bogom, utjelovljenom Riječi i prepoznaju svjetlo svoga traženja. 

Svaki susret je bogatstvo primanja i davanja – ovdje se Ljubav daruje svijetu, ali darivanje koje je bilo toliko iščekivano, doživjelo je svoju puninu u vremenu. Dogodilo se kada je trebalo, ne u slučajnosti. Ali, bitno je spremno iščekivanje u ljubavi.

Susret Šimuna i Ane s Gospodinom– oni su svaki trenutak svog života usmjerili prema ovom jedinstvenom i uzvišenom susretu. Bili su u stalnoj pripremi i iščekivanju Gospodina koji dolazi u njihov život, njihovo srce i ispunja ga svjetlom (“svjetlo na prosvjetljenje naroda”), radošću, zadovoljstvom u kojem blagoslivljaju Boga i one koji su utjelovljenu Riječ donijeli u Hram i brinu se svojim životom o Njemu. Bog se očitovao onima koji čekaju i otvaraju se svakodnevno živeći vlastitu sadašnjost ispunjenu Bogom.

Nakon razmišljanja o Božjoj Riječi, uslijedio je rad u grupama. U zaključcima ovog rada vidjeli smo koje bogatstvo razmišljanja možemo pružiti jedni drugima.

Drugi dio našeg razmišljanja bio je „Prikazanje u braku“, koje je također bilo produbljivanje Riječi Božje o kojoj smo razmišljali. 

Razmišljali smo kako: 

U braku – ako nema strpljivosti i iščekivanja, nastaje otuđenost, neprihvaćanje i ne može otkriti “svjetlo” u drugome koji je darovan. Odnosno, “njih dvoje bit će jedno” – ovdje se ne prepoznaje svjetlo u “meni”, jer se više nije jedno. Da bi došlo do sjedinjenja, potrebno je iščekivanje, spremnost na prihvaćanje i čistoća odnosa koja pogledom ljubi drugoga u onome što on jeste. Isus je svjetlo, međutim ako “što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja”, ako je ta veza od Boga stvorena, združena, onda se Bog objavljuje u ljubavi dvoje koji su se posvetili jedno drugom.

Zar oni nisu “svjetlo pred licem naroda” i trebali bi svijetliti Ljubav, koja bi trebala u njima i po njima biti prepoznata i očitovana?

U ovom povezivanju braka i prikazanja, nismo u razmišljanju zaboravili kako su Josip i Marija došli u hram prikazati Dijete, ono što je Božji dar. U ovom slučaju utjelovljenog Boga. Šimun ih je blagoslovio, ali prije toga je blagoslovio Boga. Blagoslov se izriče za Život i Ljubav. U razmišljanju smo postavili pitanje:Koliko je prisutan blagoslov u obitelji?

Razmišljajući o riječima koje je Šimun rekao Mariji, zaključili smo kako LJUBAV I PATNJA = RAST U BOGU.U ljubavi treba biti spreman darovati sve – do kraja. Bitno je znati kako jedino ako ja + ti = jedno (mi), inače brzo postaje JA i suprotno TI koje mi smeta. Tada se svjetlo gasi.

Nakon ovog zajedničkog razmišljanja, uslijedio je rad u paru, tj. svaki bračni par se povukao i razgovarao na određena pitanja koja su im dana, a odnosila su se na njihovo bračno zajedništvo. 

Euharistijsko slavlje kojim smo u predvečerje slavili predvodio je fra Marko Ercegović, meštar franjevačkih novaka u Livnu. Uslijedilo je kratko klanjanje pred Presvetim preko kojeg su sestre obnovile svoje zavjete, a bračni parovi svoja bračna obećanja. Ovo su uistinu bili dirljivi trenuci. Za završetak ovog dana, pogledali smo film o bl. Chiari Luce Badano, koju su roditelji nakon nekoliko godina molitve izmolili od Gospodina. Bila im je darovana, ali je Gospodin od njih i od Chiare tražio potpuno prikazanje života, potpuno darivanje, na koje su oni izrekli svoje DA, te je tako Chiara u svojoj mladosti osjetila iščekivanu radost zajedništva s Kristom u vječnosti, a njeni roditelji su u divljenju što se o njihovom djetetu govori i po njenom zagovoru događa u ovom svijetu.

Nedjelju smo započeli molitvom Jutarnje, a zatim smo nakon zajedničkog druženja za stolom, čuli zaključke rada u paru, odnosno ono što je svaki pojedini par htio s nama podijeliti iz njihovog bračnog zajedništva.

Ovo su uistinu bili posebni trenuci iskrenosti, otvorenosti i svjedočanstva bračnog života, uzajamne ljubavi i zajedničkog traženja i rasta na putu svetosti. Bilo je ovo ozbiljno, duboko, ali i radosno iskustvo kojim se obogaćivalo ovo zajedništvo.

Kao zaključak ovog razmišljanja, govorili smo o Komunikaciji u braku, koja je uistinu bitna. Bitno je znati kako, kada i što reći u određenim trenucima zajedničkog života. Ovaj susret smo zavirili zajedničkim blagovanjem, te kratkim osvrtom na ovu duhovnu obnovu iz kojeg izdvajamo neka razmišljanja: 

„...Na ovoj duhovnoj obnovi sam prvi put u životu, ... učvrstio sam se u uvjerenju da se kroz bračni poziv može živjeti svetost i otkrivati punina života...“

„...Bila mi je radost s ljudima podijeliti svoja iskustva i slušati njihova... Ono što ću ponijeti sa ovog seminara i nastojati provoditi u život jeste iskrenost i otvorenost prema Bogu Ocu...“

„...Drago mi je što sam bio sudionik ovog susreta... U današnje vrijeme čovjek zaboravlja što mu je doista sveto, a to su vjera u Boga i obitelj,…“

„Prvi put sam na ovakvom susretu i zaista sam iznenađena velikoj vjeri svih sudionika, ...“

„...Zahvaljujem drugim bračnim parovima na njihovom svjedočenju vjere, vjernosti i ljepote braka. Mislim da ovakvi susreti mogu i trebaju biti bračnim parovima izvor, podrška i potpora u njihovom bračnom, obiteljskom i vjerskom životu...“

„Hvala Bogu da imamo Služavke Malog Isusa, jer kad smo s njima u društvu ili njihovoj blizini, ostavljaju ljepotu u našoj duši...“

Neka Gospodin blagoslovi svaku obitelj i pomogne supružnicima u njihovom zajedničkom rastu u vjeri i svakodnevnom prikazivanju njihove ljubavi pred vječnom Ljubavi i u vječnom Ljubavi.                                                                                        s. Jelena Marević

FOTO  ALBUM 

title

 

REDOVNIČKO SLAVLJE U „KUĆI DJETETA ISUSA“

Nakon duhovnih vježbi koje je u Livnu u „Kući Djeteta Isusa“ predvodio fra Ante Vuk Buljan, od 7. do 14. kolovoza, proslavili smo ulazak u prvu godinu novicijata postulantice Silvije Erceg i obnavljanje privremenih zavjeta s. M. Matee Krstičević. Misno slavlje je predvodio i propovijedao fra Ante Vuk. U ime časne majke s. Marije-Ane Kustura bila je prisutna s. Anemarie Radan.

U zajedništvu sa sestrama i rodbinom, okruženi Božjim darom ljepote prirode, u svakom trenutku moglo se udahnuti djelić ljepote koja je krasila i oplemenjivala ovaj dan kada dva mlada života spremno odgovaraju na Božji poziv: „Evo me Gospodine, pozvao si me“.

Kao što je na misnom slavlju u svojoj propovijedi istaknuo fra Vuk, danas je problem kada netko želi odgovoriti na Božji poziv. Želi li čovjek biti bilo što drugo u svom životu, to ne predstavlja nikakav problem, ali ako želi slijediti Krista, to je problem, jer Krist je uvijek predstavljao i predstavljat će problem. Slijediti Krista znači slijediti neprihvaćenost, progonjenost, nerazumijevanje. Kristovo kraljevstvo je u znaku križa i On je zajamčio da će i nama biti kao i Njemu, ali ono što nam je također zajamčio je blaženstvo onih koji Riječ Božju slušaju i čuvaju.                  FOTO  ALBUM

KUŠNJA U PUSTINJI (Mt 4,1-11)
 Prohladnog vikenda, 10. i 11. ožujka, 2012. u „Kuću Djeteta Isusa“, Livno, u svoju malu pustinju, povuklo se 9 djevojaka iz Splita, Solina, Kaštela, Okruga Gornjeg, Košuta i Dugog rata. Tema o kojoj smo ovog korizmenog vikenda razmišljali  je Isusova kušnja u pustinji (Mt 4,1-11). Duhovnu obnovu su pripremile s. Petra Šakić, s. Kristina Španjić i s. Jelena Marević.

Na početku susreta, nakon molitve i upoznavanja, razmišljali smo na biblijskom tekstu, na susretu Isusa i sotone. Ovo razmišljanje smo podijelili u četiri dijela: Pustinja, Život u kušnjiTri Isusove kušnje, Plodovi Kristovih kušnja.

U prvom dijelu smo razmišljali o značenju pustinje i odlaska  u pustinju,  jer u iskustvu pustinje čovjek stoji pred Bogom i sobom.  Prorok Hošea, upotrebljavajući bračnu simboliku, izriče vrijednost i značenje pustinje kao mjesta gdje se događa zadnje čišćenje, a time i nepogrešivi susret s Bogom: «Trčala je za svojim milosnicima, a mene je zaboravila. Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit' srcu» (Hoš 2,15-16)

U «svojoj» pustinju čovjek susreće istinu,  jer ona nije mjesto: ona je šutnja  zatvorenih usana koje čuvaju  srce koje govori; ona je slušanje u dubini misterija koji okružuje i potpuno  prožima čovjeka; ona je slika Boga Stvoritelja, odsjaj u ogledalu čovjekove duše; ona je čovjekov život koji se neprestano rađa i obnavlja u klanjajućoj šutnji; ona je ključ koji otvara tčovjekovo  srce da bi u njega ušlo Božje kraljevstvo; ona je Njegov mir koji silazi na čovjeka kada Mu pokaže prazninu svojega ništa;....

U drugom dijelu u kojem smo razmišljali o životu u kušnji, vidjeli smo da kao što se dogodilo Isusu, tako i kršćaninu, krštenjem ne počinje život u zavjetrini, nego život podvrgnut kušnji. I kao kod Isusa, tako i kod učenika, Božje sinovstvo se pokazuje u solidarnosti i poslušnosti.

Sv. Augustin je rekao: Primjećuješ da je Krist bio iskušan, a ne primjećuješ li kako je i pobjedio? Spoznaj da si u Njemu i ti iskušan, ali da si u Njemu već i  pobjedio. Mogao je đavlu zabraniti kušnju. No, da nije bio iskušan, kako bi tebi, koji si još na kušnji, dao pouku kako ćeš pobijediti?

U trećem dijelu, govoreći o Kristovim kušnjama, razmišljali smo pod vidom kušnja koje su nama ljudima gotovo svakodnevne, a to su kušnje „korisnog Boga“, „jakog Boga“ i „ravnodušnog Boga“. Bilo je ovo zaista neobično, ali blisko razmišljanje, na osnovu kojeg je bio i rad u grupama, u kojem se uistinu pokazala zrelost i dubina razmišljanja ovih mladih djevojaka. Na kraju smo zaključili razmišljajući o ovom dijelu kako u navali “korisnog”, “jakog” i “ravnodušnog Boga” valja imati uza se Isusove odgovore Napasniku.

U četvrtom dijelu razmišlajli smo o plodovima Kristovih kušnji, te zaključili kako nam Kristova patnja zbog sotoninih kušnji daje razloga da se radujemo i ohrabrujemo. Krist želi biti naše svjetlo da jasnije vidimo, želi nas voditi kako bi Ga lakše slijedili. Podsijeća nas da kada se uzdamo u Njega, kada povjerujemo da trebamo nositi svoj križ, i  uzađemo s Njim (na nebo), tad će se raspršit sav naš strah. Međutim, ipak trebamo proći kroz kušnju. Za to trebamo biti jaki, sjedinjeni s Ocem kroz molitvu i primanje sakramenata.

Nakon rada u grupama, uslijedio je kreativni dio dana u kojem smo u opuštenoj atmosferi izrađivali i ukrašavali stalke za olovke. Ovu radionicu nam je pripremila s. Kristina Španjić.

U predvečerje smo imali klanjanje pred Presvetim i Večernju molitvu. Kroz klanjanje smo nastavili razmišljati o kušnji, a vrhunac je bila zajednička molitva Večernje u kojoj smo uistinu osjetili sklad naših duša koje su Psalmima slavile Boga.

S obzirom da smo cijeli dan u razmišljanju o kušnjama, dan smo završili filmom o Padru Piu, koji je cijeli život bio u borbi, kušnjama, ali je i osjetio koliko ga Bog ljubi i tu Božju ljubav, koju je svakodnevno osjećao, iskazivao je prema bližnjima.

Dan Gospodnji smo započeli molitvom Jutarnje, a nakon doručka smo razmišljali o značenjuEuharistije u našem životu. Isus je rekao: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. “ (Iv 6,35). Razmišljajući o Euharistiji, govorili smo o ovom sakramentu kao prinosu, darovanosti i zajedništvu.

Nakon ovog razmišljanja, bila je prilika za sakramenat pomirenja, a nakon toga smo slavili Euharistiju, koju je predvodio fra Marko Ercegović, meštar franjevačkih novaka u Livnu. Fra Marko nam je uputio i prigodnu propovijed, a nakon Euharistijskog slavlja, ostao je s nama u zajedništvu kod našeg „obiteljskog“ stola uz radosno druženje i tjelesnu okrepu.

Na samom kraju djevojke su s nama podijelile svoja razmišljanja, iz kojih izdvajamo neka:

„...razmišljala sam o svojim kušnjama i o tome kako ću se nositi s njima. ......pustinja je mjesto susreta s Bogom ...Nisam se zamarala nepotrebnim stvarima (npr. mobitel). Zapravo, ovdje sam našla svoju pustinju, svoj mir...“

„....Shvatila sam koje su bitne stvari u čovjekovu životu i na neki način sam sazrela u vjeri....Ovog vikenda sam bila skroz duhovno ispunjena i shvatila sam koje su pogreške u mom životu, ispovijedila sam se i odlučila neke stvari promijeniti....Očistila sam se svih stvari koje sam u sebi dugo držala i kojih sam se bojala...“

„....upoznala sam što zapravo znači kušnja i kako je biti u kušnji pravi blagoslov. Kroz kušnju ćemo često zapitkivati Boga i sve bližnje – zašto baš ja?.... Sada znam da u sljedećoj kušnji neću padati u očaj. Svjesna sam da je Isus uz mene i da će me On provesti kroz sve poteškoće.....“

Na kraju zahvaljujemo Bogu za  bogatstvo ovg susreta i molimo Ga neka u pustinji našg  srca, kao u pustinji nakon kiše, započne novi život!           s.Jelena Marević

FOTO  ALBUM